UŽIVAJ OPŠTU NEMOĆ

Srbija je Krajina vrištao je grafit sa zida kod Dešića, ispisan crnim nezgrapnim ćiriličnim slovima. Ne, nije u pitanju greška, pretumban kontekst, zamjena teza. Grafit je zaista bio ispisan tim redosljedom. Ispisan tokom kninske kristalne noći, u brzini i pod naletom adrenalina, kad su misli brže od jezika, prikolice freza pune bijele tehnike, a razum u svom etnocentričnom hajpu.

Piše: Igor Čoko

Godina je 1991. maj mjesec, Đurđevdan. Nekoliko dana ranije, u Zadru se odigrala kristalna noć, kada su u naletu mržnje i bijesa opustošeni i uništeni gotovo svi lokali u vlasništvu tamošnjih Srba. Bio je to odgovor na ubistvo hrvatskog policajca Franka Lisice koje se dogodilo 02.maja 1991. Godine u selu Polača u zadarskom zaleđu.  U Kninu, koji se već ustoličio kao ulica koja zajebava čitav svijet, nisu dugo čekali na revanš. Odgovor je bio silovit. Tokom kninske Kristalne noći, 06. 05. 1991. godine, stihijski i temeljno su asortimana oslobođene prodavnice predstavništava hrvatskih firmi koje su se nalazile u gradu. Poput Borova, Varteksa, Brodomerkura i ostalih preduzeća. Te večeri, po Kninu se pljačkalo i istovremeno, opširno šaralo po zidovima sprejevima maznutim iz Auto Hrvatske. Bilo je tu pankerskih i ličnih grafita, ali iznad svega, nacionalističkih i političkih parola, poput navedenog s početka priče. Asortiman grafita nije bio raznovrsan, bio je sveden, rudimentaran ali upečatjiv i sa jasnom porukom upućenom sugrađanima druge nacionalnosti. Samim tim i dovoljno opasan. Srpski četnički pokret, Živio Šešelj, Srbija, Krajina, Krajina je Srbija i slična folklorna tematika izmilila je iz usijanih glava i upisala se na gradske zidove.

Grafiti ovakve tematike predstavljali su važno oruđe neverbalne komunikacije u predigri ratova na prostoru bivše Jugoslavije. Njihova zapaljiva retorika postaje otvoreni govor mržnje, neskrivene diskriminacije i iskazivanje netrpeljivosti prema drugačijem kroz diskurs naših i njihovih. Onaj etnički drugi postao je neprijatelj koji planski oživljava pogrom srpskog naroda u Hrvatskoj, po planu i programu ustaškog pokreta iz perioda Drugog svjetskog rata, posebno kroz agresivni i paranoični revival predstava o Jasenovcu ili Jazovki, Golubnjači i drugim crnim rupama u kojima su netragom nestajali nedužni Srbi. Zastrašivanje duhovima Jasenovca, motivisano je nacionalističkim niskim startom novih hrvatskih vlasti, i pažljivo kreirano u srpskoj političkoj, akademskoj i vjerskoj eliti i kao bekend vraćeno srpskom narodu u Hrvatskoj koji se jednostavno morao ili želio upecati na zabačenu udicu. Kao izlaz. Ili, ispostaviće se kasnije, dead end street. Ćorsokak.

Grafiti kao ožiljci

Grafiti iz pomenute kristalne noći, ali i drugih okolnosti tokom događanja naroda, ukazivali su prvenstveno na namjeru legitimizacije građanskog rata u najavi, a kroz stvaranje zamišljene teritorije koja se ograđuje i distancira od onog etnički drugog, predstavljenog kao neposredna opasnost po život i imovinu. Takav intenzitet zaboravlja multietničku prošlost prostora i kroz  politički narativ javno definiše misao čija bi to bila teritorija i ko može biti etnička dominanta. U pitanju su klasične poruke koje podrazumjevaju ko je veći i ko polaže pravo na zemlju i grad. Teritorija i grad se svojataju u novom nacionalističkom kontekstu i identitetu o potrebi srpskog etničkog korpusa da živi i politički odlučuje sam na svojoj teritoriji, kroz negativnu predstavu o Hrvatima, materijalizujući mitskog neprijatelja. Tako, sugrađanin Hrvat preko noći postaje ustaša i neposredna opasnost koja narušava homogenost u međuvremenu nasilno zaokružene etničke teritorije. Iz takvih poruka ulice jasno se vidi posrbljavanje i unificiranje javnog prostora u kojem je vrlo teško biti drugačiji, a oni koji to na njihovu nesreću ipak jesu, lako se otkrivaju i marginalizuju.

Hrvacka kua. Zuzeto. Pisalo je nespretnim sitnim latiničnim slovima ispisanim farbom na ulazu napuštene žute kuće pored stepenica ka Tvrđavi. Avgust je 1995. godine. Knin je oslobođen od svojih stanovnika, ulice su mahom prazne, a rijetki domicilni Hrvati povratnici počeli su se pomaljati po gradu. Grafit poput navedenog, bio je zapravo marker kojim se žigosala imovina koju nije valjalo pljačkati, što je bio običaj tih prvih dana avgusta. Osveta se servira dok je vruća, Knin više nije ulica koja zajebava čitav svijet nego oslobođeni grad hrvatskih kraljeva, a vlakovi bez voznog reda sa turistima ruku punih cegera nisu bili rijetkost u oslobađanju privatne svojine napuštene od prethodnih vlasnika. Objekti koji su markirani sa parolama Hrvat, Ne diraj, Hrvat/Hrvatsko ili sličnih literarnih pokušaja kao sa početka priče, jasno su istaknuti kao zaštićeni od budućeg planskog naseljavanja prvom generacijom Kninjana iz BiH i drugih dijelova Hrvatske, kojima je to bio prvi susret sa gradom.

Naime, kreirajući ovakve i slične poruke na zidovima kninskih ulica i kuća, uz kasniju evoluciju grafita nacionalističke retorike, ljudi se ubjeđuju u ispravnost i superiornost naših u odnosu na njihove. Superiornost vlastite pozicije proizvodi se i stvaranjem osjećaja istorijske nepravde, koja je tog avgusta 1995. došla na naplatu. Do tada, ponižavan narod je pravedan narod, uvijek je u pravu i nikada ne može da pogriješi. Ponižavani narod je moralni pobjednik, koji nije kadar činiti nepravdu i zločine. To je uvijek najmiroljubiviji i najtolerantniji narod koji se oslobodio većinskog stanovništva da bi postao većinski, koji zna ko su mu vječni neprijatelji, i koji ima dovoljno snage da im se uprkos svemu suprotstavi i da ih moralno i vojnički pobijedi. U igri u kojoj pobjedniku pripada sve. Posebno zidovi sa grafitima i adekvatnim muralima da podsjećaju i pamte.

Naravno, i ovdje se vrši silovanje sjećanja i opsesivno se žele zaboraviti desetine hiljada sugrađana druge nacije koji možda nisu bili ratoborni, kroz eliminaciju svega nehrvatskog iz javnog prostora, naziva ulica i službenih narativa.

Sve ovo zapravo ukazuje da u postkonfliktnoj realnosti, mržnja i etnička netrpeljivost imaju svoj kontinuitet bez obzira na okolnosti u kojima nastaju. Oni su podsjetnik da zadojeni osjećaji neće proći ni nakon završetka ratnog konflikta, štaviše, u svom će novom obliku doživjeti vizuelnu i asocijativnu transformaciju koju će praktikovati generacije stasale u postkonfliktnom periodu, sa izraženom nacionalnom sviješću o ožiljcima koje su nosili sukobi tokom devedesetih.

Grafiti iz 1995. i kasnijeg perioda, ukazivali su prvenstveno na namjeru legitimizacije građanskog rata, a kroz stvaranje zamišljene teritorije koja se ograđuje i distancira od onog etnički drugog predstavljenog kao neposredna opasnost po život i imovinu. Takav intenzitet zaboravlja multietničku prošlost prostora i kroz  politički narativ javno definiše misao čija je ovo teritorija i ko na njoj može biti etnička dominanta. U pitanju su klasične poruke koje podrazumjevaju poentu ko je ovdje veći i ko polaže pravo na zemlju i grad. Teritorija i grad se svojataju u jednom sasvim novom etnocentričkom nacionalističkom kontekstu i sasvim novom nametnutom identitetu, o potrebi hrvatskog etničkog korpusa da živi i politički odlučuje sam u svojoj sabornosti, na svojoj teritoriji kroz negativnu predstavu o Srbima, materijalizujući ih kao mitskog neprijatelja. Tako, sugrađanin Srbin preko noći postaje četnik i neposredna opasnost koja narušava homogenost u međuvremenu nasilno zaokružene etničke teritorije. Iz takvih poruka ulice jasno se vidi pohrvaćenje i unificiranje javnog prostora u kojem je vrlo teško biti drugačiji, a oni koji to na njihovu nesreću ipak jesu, lako se otkrivaju i marginalizuju.

Svaka slučajnost sa citatom iz prvog dijela teksta je namjerna.

Duboka dijagnoza stanja duha i svijesti

Međutim, potrebno je ipak da se vratimo u nešto raniju prošlost, prije pada prvog balvana. U kulturološkom smislu, grafiti u Kninu u mirnodopsko vrijeme asocirali su na bekgraund koji je u sebi nosio subverzivnu subkulturnu pojavu i misao. Gotovo svi grafiti iz tog perioda više ne postoje, a najautentičniji je stajao ispisan na zidu kod stepenica prema gimnaziji: Uživaj opštu nemoć.

Dualna, filozofska misao stanja duha, da ne kažem stondiranja i istovremeno posveta pjesmi Uživaj beogradskog benda Disciplina Kičme (album Sviđa mi se da ti ne bude prijatno, 1983.), oživjela je na drugom mjestu, baš te kninske kristalne noći, 06. 05. 1991. Ali i kasnije, nakon 1995. svjesno ili ne, u moru žvrljotina na zidovima koji su pozivali na slavljenje SAO Krajine, Srbije, Hrvatske, ovaj grafit je postavio duboku dijagnozu stanja duha i svijesti, zarobljenog u limbu. Do iduće prilike.

© 2021 A MarketPress.com Theme