RATOVI TRAUMA

Ovdje u Kninu govorili su da imaju tri srpska mora, ovdje u Kninu spremali su se za dugotrajno ratovanje, kovali su svoje novce, a onda pod snagom hrvatske vojske, pod mudrošću naših odluka i našeg vodstva, nestalo ih je za dva tri dana.  Kao što rekoh, nisu imali vremena da pokupe ni svoje prljave pare, devize niti gaće…

A, vas draga hrvatska braćo i sestre, pozivam da sada prionemo na to da taj Knin oživi           zaista, da ga naselimo, napučimo i ne samo Knin, nego i Benkovac, i Obrovac, i sva mjesta do Plitvičkih jezera i do Siska, čitavu Hrvatsku moramo oživjeti, čitavu Hrvatsku moramo početi izgrađivati da ona bude zemlja na koju se može ponositi svaki Hrvat, kao što to već danas može, ali i zemlja bogatstva i sreće svih hrvatskih ljudi.

Iz govora Franje Tuđmana u Kninu, 26.08.1995.

Piše: Slaven Rašković

Nakon Oluje, odnosno odlaska najvećeg dijela srpskog stanovništva iz Knina, u Kninu ali i širem području dolazi do masovnog doseljavanja Hrvata koji u najvećoj mjeri čine izbjeglice iz Bosne i Hercegovine, izbjeglice iz Vojvodine i u nešto manjoj mjeri, ali i dalje značajnom broju Hrvati iz raznih drugih dijelova Hrvatske. Tadašnji Predsjednik Hrvatske, Franjo Tuđman u više navrata je govorio o potrebi i važnosti naseljavanja Hrvata na, od Srba, oslobođen teritorij.

Ljudima su obećane kuće, stanovi i poslovi, a mnogi napuštaju druga mjesta u Hrvatskoj kako bi svoj novi život počeli graditi u Kninu. Preduvjete za to omogućila je uredba Vlade Republike Hrvatske donesena neposredno nakon Oluje, a kojom se predviđa da će svim Srbima koji se ne vrate u roku od 30 dana imovina biti oduzeta i stavljena državi na raspolaganje. Potpuno je jasno da je u tih 30 dana ogromnoj većini Srba potpuno nemoguće vratiti se u Knin u svoju imovinu.

No političke i administrativne odluke na stranu, pogledajmo malo sudbine tih novih Kninjana.

I u ovom selu, Hrtkovcima, i u ovom mestu srpskog Srema nema mesta Hrvatima. Kojim Hrvatima samo ima mestima među nama? Samo onim Hrvatima i njihovim porodicama koji su zajedno sa nama krvarili na frontovima. Treba svakoj izbegloj srpskoj porodici da damo adresu jedne hrvatske porodice. Daće milicija, milicija će raditi onako kako vlast odluči, a mi ćemo uskoro biti vlast. Lepo, sve izbegle srpske porodice će doći na hrvatska vrata i zatečenim Hrvatima dati svoje adrese u Zagrebu i u drugim hrvatskim mestima. Hoće, hoće. Biće dovoljno autobusa, izvešćemo ih na granicu srpske zemlje, odatle peške neka produže, ako sami ne odu…. Ubeđen [sam] da ćete i vi Srbi iz Hrtkovaca i ostalih sela u okolini znati da sačuvate međusobnu slogu i jedinstvo, da ćete se vrlo brzo otarasiti preostalih Hrvata u vašem selu i okolini.

Vojislav Šešelj, dio iz govora održanog 06. 05. 1992. u selu Hrtkovci u Općini Ruma

Legitimno je pitanje zašto se ovoj i ovakvoj knjizi navodi govor Vojislava Šešelja koji je održan u Srbiji 1992. godine. Zašto nije naveden neki od njegovih govora dok je sa svojim radikalima obilazio ratišta u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini ili govor nekog drugog sprskog političara poput zapaljivog govora koji je 1995. u Glini održao trenutni Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić?

Odgovor leži u činjenici da ovaj Šešeljev govor, kao dio sustavnog progona i prisilnog  protjerivanja vojvođanskih Hrvata, aktivno ili prešutno podržavanog od tadašnjeg političkog vrha u Srbiji, predstavlja iskustvo ljudi koji će koju godinu kasnije postati Kninjani. Predstavlja kninske ožiljke. To su ljudi koji od 1991. proživljavaju različite vrste nasilja, koje za cilj ima natjerati ih da napuste svoje kuće i odu iz Srbije, što se posebno intenzivira dolaskom prvih srpskih izbjeglica iz Hrvatske (najvećim dijelom iz Slavonije) krajem 1991. i početkom 1992. godine. Miniranje crkvenih objekata i kuća, prijeteći telefonski pozivi, raspitivanje o tome žele li mijenjati imovinu sa Srbima iz Hrvatske, premlaćivanja i ubojstva, predstavljaju samo dio onoga  što vojvođanski Hrvati trpe.

Ja sam otključala kuću i rekla mužu da napadaju komšiju. Muž je izleteo napolje da pomogne, jer komšija ima 60 godina. Jedan od izbjeglica je zgrabio muža, vikao mu da je ustaša, gurao ga prema našoj kući da otvori, da oni uđu. Ćerka je gledala kroz prozor i počela da vrišti, kada je videla šta rade sa ocem. Trojica su ga tukla i šutirala, a on je pokušavao da uđe u kuću. Pa smo svi izašli i spašavali muža. Jedan je mene dohvatio, udarao pesnicama i šutirao. Momak naše ćerke je odgurnuo toga što je tukao muža i ovaj je pao pod kola. Tako su se oni povukli, a mi ušli u kuću. Nonstop smo zvali miliciju, ali u isto vreme se to isto događalo u celoj ulici, sve hrvatske kuće. 200 kuća je napadano. Milicija je trčala sa kraja na kraj ulice. Ipak ih je milicija rasterala. Naša ćerka se nije mogla smiriti, pa ju je odvela hitna pomoć. Oni su se smejali.

Imamo još jednu kuću u koju smo primili jednu porodicu iz Pakraca da bi sprečili ove nove divlje da uđu, ali su i njih isterali i uselili se Kninjani. Ja sam probala telefonom da se  dogovorimo. Kazala sam da ću doći da nahranim svinje, a on je odgovorio da je on to već učinio i da je to sada njihovo. Onda sam videla da nema ništa lepim i pozvala sam miliciju. Milicija ih je isterala i mi smo opet doveli ovu porodicu iz Pakraca, čovek je invalid. U subotu u noći došla je milicija, terala i ove ljude koje smo mi uselili. Jedva smo ih ubedili da ih ostave tu, u našoj kući.

Slavica Rakoš, Ruma (izjava preuzeta sa stranica Vojvođanskog građanskog centra)

Zanimljivo je koliko su traume vojvođanskih Hrvata neodvojivo povezane sa  srpskim izbjeglicama iz Hrvatske, u ovom konkretnom slučaju za Kninjane i s kakvim osjećajima prema   hrvatskim Srbima ti ljudi dolaze u Hrvatsku.

Osim vojvođanskih Hrvata, u Knin dolazi i veliki broj izbjeglica iz Bosne i Hercegovine, države koja je, bez dvojbe, podnijela najvišu ljudsku cijenu raspada SFRJ i koja je proživjela četiri godine najdestruktivnijeg rata svih protiv svih.

Tokom rata u Bosni i Hercegovini stradalo je oko 100 000 ljudi dok je svim ostalim državama  bivše SFRJ skupa taj broj nešto veći od 30 000 žrtava, što je najbolji pokazatelj brutalnosti i intenziteta sukoba u BiH. Analiza kompleksnosti sukoba rata u BiH, gdje stvari počinju sukobom Srba s jedne strane, te Bošnjaka i Hrvata s druge strane, a nastavljaju se sukobom Hrvata i Bošnjaka, nije smisao ovog teksta, ali je ovdje važno utvrditi da u tom ratu Hrvati najteže stradaju na području bosanske Posavine i srednje Bosne, što upravo predstavlja područja iz kojeg su ljudi koji dolaze u Knin.

Bosanska Posavina je tokom rata u BiH gotovo potpunosti očišćena od hrvatskog stanovništva i do danas predstavlja prostor u koji su se Hrvati i nakon završetka rata vratili u najmanjem broju. S druge strane intenzitet sukoba u srednjoj Bosni je doveo do toga da je gotovo svaka treća hrvatska žrtva, od ukupno preko 7 600 žrtava, koja je nestala ili poginula u ratu u BiH, stradala upravo na području srednje Bosne.

Dio hrvatskih izbjeglica koje dolaze iz BiH u Hrvatsku dolaze s iskustvom izgubljenih članova obitelji, ranjavanjima, boravcima u logorima, gubitkom svoje imovine i svim traumama koje intenzivno iskustvo rata nosi sa sobom.

Uz već navedene, u Knin dolaze i ljudi iz ostalih dijelova Hrvatske, neki od njih koji su u nekom trenutku bili protjerani iz svojih kuća, ali i brojni koji zbog raznih svojih individualnih razloga odlučuju doći u Knin potaknuti pozivima i pričama o perspektivi koja se rađa na oslobođenom području.

Svi ti ljudi sa svojim pojedinačnim pričama, načinima života, emocijama ali i traumama, dolaze u slomljenu društvenu zajednicu, duboko pogođenu svojim različitim, a opet toliko istim traumama. Svi ti ljudi od države dobivaju u posjed ili na korištenje stanove i kuće, koji su prije bili u vlasništvu ili s pravom korištenja Srba, istih onih prema mnogi koji dolaze, imaju negativne emocije, okrivljujući njih za to što su oni morali napustiti svoje kuće i svoj kraj.

Dugotrajne posljedice rata na svaku društvenu zajednicu očituju se u raznim psihičkim poteškoćama koje trpe članovi tih zajednica, od PTSP-a, depresije, povećane sklonosti nasilju kao nečemu što je prihvatljivo, razvoja raznih ovisničkih ponašanja i teškoća u samostvarivanju. Sve to značajno je teže kada je iskustvo članova tih zajednica različito i često negativno usmjereno jedno na drugo.

Oživljavanje i ponovna izgradnje jedne zdrave društvene zajednice i sredine u kojoj će svi  pojedinci imati jednaku mogućnost samorealizacije, dok se pojedinačna iskustva i traume međusobno sukobljavaju, svakako predstavlja izazov posebne vrste za svakog člana te zajednice.

Prolaskom godina i laganim odumiranjem entuzijazma i nade da će Knin i druga ratom pogođena područja doživjeti svoj novi uzlet i omogućiti normalan i stabilan život za ljude koji tu žive, dolazi do odlaska velikog broja ljudi koji su u jednom trenutku doselili u Knin. Kao da lakše odlaze oni koji se tu nisu rodili jer im Knin predstavlja samo jednu od stanica na putu nasilno pokrenutom ratnim događanjima, međutim najveći broj ljudi koji su došli ostaje u Kninu i danas gradi život u ovom gradu.

Pa stari panj ne može nikad da se primi. Kako da mi ne nedostaje.

Tomislav Gajger (Ruma), na pitanje o tome nedostaje li mu rodni kraj (izjava preuzeta sa stranica Vojvođanskog građanskog centra)

© 2021 A MarketPress.com Theme