PUT U JEDNOM SMJERU

Kako da napišem tekst o Oluji? Kako da pišem o  događaju koji je do danas i vjerojatno će zauvijek ostati jedna od najintenzivnija epizoda mog vlastitog života i života tolikog broja ljudi oko mene? Ali i života svih Kninjana, ovako ili onako? Kako da pišem o događaju koji jeste i još dugo će biti glavno mjesto prijepora i glavni razilazeći faktor među Hrvatima i Srbima u Kninu, ali i Hrvatima i Srbima općenito? Koliko ja uopće mogu biti objektivan? Koju poziciju da zauzmem dok opisujem nešto o čemu toliko ljudi koje poznajem ima toliko snažne emocije?  Dok dio ljudi osjeća tugu, gubitak i bol, a drugi dio ljudi ima pozitivne emocije slavlja, pobjede, povratka kući i kraja rata. Smijem li reći da razumijem i jedne i druge?  Kako da odvagnem riječi,  da balansiram? Da pričam otvoreno i iskreno, a da nisam grub? Da nikoga ne uvrijedim, da nikoga ne boli,  bar toga je bilo dovoljno? A opet, možda i treba boljeti, nije li to i cilj? Mogu li uopće ja pisati o tome? Ili baš ja moram pisati?

Piše: Slaven Rašković

Hrvatska vojska 04. 08. 1995. u ranim jutarnjim satima pokreće protiv dijela tadašnje Republike Srpske Krajine, koju su činili UN sektori Jug i Sjever, vrlo opsežnu vojnu akciju pod nazivom Oluja. Akcija počinje oko 05:00 sati ujutro, granatiranjem svih važnijih pozicija srpske obrane, posebno unutar i oko grada Knina. Službeno, akcija  je trajala 84 sata, odnosno njen službeni završetak proglašen je 07. 08. 1995. u 18:00 sati. U akciji je sudjelovalo oko 200 000 hrvatskih vojnika i policajaca, s tim da su u dijelovima operacije aktivno sudjelovali i  pripadnici HVO i Armije BiH. Među hrvatskim vojnicima i policajcima koji su sudjelovali u akciji, njih oko 200 je izgubilo život ili se vode kao nestali.

Operacijom Oluja je, na velikom dijelu područja koji je obuhvaćala RSK, ponovno uspostavljen ustavno – pravni poredak Republike Hrvatske.

Srpska strana brojala je oko 40 000 vojnika.  Precizni podaci o vojnim gubicima, sa srpske strane, nisu ni do danas utvrđeni. Za vrijeme trajanja akcije oko 200 000 Srba napustilo je Hrvatsku.

Sam Knin napušta preko 80% tadašnjih stanovnika, dok se mali broj njih odlučuje ostati u svojim kućama ili se skloniti u kamp UNPROFOR-a koji se nalazio u Južnoj kninskoj kasarni, međutim veliki broj i jednih i drugih, pod dojmom svega što se oko njih događa, kasnije ipak  napušta Knin autobusima u pratnji UNPROFOR-a. Ukupno je oko 800 ljudi autobusima napustilo Hrvatsku, a pri odlasku moraju potpisati izjavu kako dobrovoljno napuštaju Hrvatsku i žele otići u Srbiju, iako su se brojni bunili, tvrdeći da odlaze pod pritiscima i u strahu, a ne dobrovoljno.

Kada je počela Oluja, muž, sin i ja smo bili kod kuće. Kako nije bilo struje, kad je sve to zlo krenulo, sin je na akumulator od auta priključio radio i tako smo slušali vijesti. Čuli smo govor predsjednika Tuđmana, kojim je pozivao na ostanak onih koji nisu ništa krivi, te da im se neće ništa dogoditi dolaskom Hrvatske vojske. Tako smo odlučili da nikuda ne idemo, iako su već skoro svi iz sela otišli… Vidjela sam dolazak vojske, tenkove koji su stali na igralištu kod škole, te puno vojnika… Nakon dva dana kako je sve krenulo, bila je nedjelja, muž i sin su išli dolje na punkt kod škole, kod UNPROFOR-a da se prijave da su ostali. Prijavili su i mene, jer ja nisam cijelo vrijeme nikuda išla od kuće… Nakon par sati, kako su otišli, vidim da kući dolazi muž, a iza njega idu dva vojnika. Jedan vojnik drži uperenu pušku u njegova leđa, a drugi ide iza njih. Iz kuće su uzeli pušku i pištolj, na koje je suprug imao godinama dozvolu… Muž nije ništa govorio, samo im je dao oružje i okrenuli su se da sa njim idu natrag. Vratio se kasno navečer zajedno sa sinom. Suprug nije ništa pričao što se sve tamo dešavalo, samo se tresao od silnog straha…  Nakon četrdesetak dana čuli smo da je pobijeno više ljudi u selu. Tada smo odlučili da više ni mi ne ostajemo, jer će pobiti i nas. Odmah slijedeće jutro smo svi otišli do crkve gdje je bio UNPROFOR i prijavili se za odlazak.

Mještanka sela u okolici Knina, preuzeto iz Izvještaja HHO-a Vojna operacija Oluja i poslije iz 2001.

Odlazak srpskog stanovništva iz Knina i drugih dijelova Hrvatske zahvaćenih akcijom Oluja, ostaje do danas jedan od najkontroverznijih dijelova akcije.

Predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman se po početku akcije Oluja obraća Srbima putem televizijskih i radio kanala i letaka koji su bacani na neke dijelove područja na kojima se odvija akcija te ih poziva da ostanu u Hrvatskoj:

Pozivam hrvatske građane srpske nacionalnosti, koji nisu aktivno sudjelovali u pobuni, da ostanu kod svojih kuća, i bez bojazni za svoj život i svoju imovinu, dočekaju hrvatsku vlast, uz jamstvo da će im se dati sva građanska prava, i omogućiti izbori za lokalnu samoupravu prema hrvatskom Ustavu u Ustavnom zakonu uz prisutnost međunarodnih promatrača.

Proglas Predsjednika Republike Hrvatske Franje Tuđmana, Hrvatskim građanima srpske nacionalnosti s okupiranih područja Knina, Gračaca, Lapca, Korenice, Slunja, Gline, Dvora i Petrinje

Ovaj Tuđmanov proglas često se navodi  kao glavni protuargument tezi da je tadašnji hrvatski državni vrh, uz legitimnu namjeru povratka okupiranih područja i uspostavljanja hrvatske kontrole – akcijom Oluja, imao i namjeru predmetni prostor što je moguće više očistiti od Srba, a što je učinjeno korištenjem neselektivne i prekomjerne oružane sile prema civilnom stanovništvu.

Dodatno, postoje snimke i jasni dokazi kako su krajinske vlasti tijekom sedmog mjeseca 1995. na nekim područjima vršili probne vježbe potpune evakuacije neborbenog stanovništva u slučaju napada, ali i službeni dokument potpisan od strane Milana Martića, predsjednika Krajine, u kojem krajinske vlasti naređuju evakuaciju, svog za borbu nesposobnog stanovništva. Taj dokument je potpisan 04. 08. 1995. u popodnevnim satima. Sve to predstavlja glavne argumente u prilog skidanju odgovornosti s hrvatske strane i tvrdnji kako su upravo krajinske vlasti naredile i organizirale odlazak srpskog stanovništva.

Bez ulaska u procjenu validnosti svakog od pojedinačnih argumenata, nužno je ipak naglasiti kako je u panici koja se događala u Kninu od ranih jutarnjih sati 04. 08. 1995. stanovništvo bilo sklonjeno u podrume i razna priručna skloništa, bez struje i jasnih informacija što se događa. Panika koja se širila među ljudima, konstantno pojačavana granatama koje intenzivno padaju po Kninu sve do popodnevnih sati, dovela je do situacije u kojoj se među ljudima šire različite vrste informacija i dezinformacija u kojoj je jako teško odlučiti kome i čemu vjerovati.

Tuđmanov proglas, kojeg je malo ljudi direktno moglo čuti ili pročitati, imao je u stanju masovne panike koja je postojala, relativno malu težinu pri odluci o odlasku ili ostanku. S druge pak strane, službeni dokument krajinskih vlasti, koji se donosi u trenutku potpunog kolapsa ionako nepostojećeg sistema i kada veliki broj ljudi već kreće iz Knina, zasigurno ima još ma nju vrijednost u tom kontekstu. Očekivati da je krajinska vlast mogla uspješno organizirati evakuaciju tolikog broja ljudi u trenucima u kojim im ne uspijeva organizirati nikakvu ozbiljniju  obranu područja na kojem djeluju, uistinu je teško za vjerovati.

Stanje općeg rasula

Važno je ovdje napomenuti jednu drugu stvar o kojoj se jako malo govori, a sigurno je imala značajnu ulogu u odluci stanovništva o odlasku. Među ljudima u Kninu se u popodnevnim satima 04. 08. 1995. počela širiti informacija kako je potrebno napustiti Knin i povući se prema dolini Zrmanje u smjeru Gračaca, gdje će se čekati da Hrvatska vojska uđe u Knin, nakon čega bi se ljudi vratili svojim kućama. Iako ovo danas može zvučati naivno i kao stvar koju su si ljudi govorili da sami sebe ohrabre u bezizlaznoj situaciji, činjenica je da je kod značajnog broja ljudi upravo ova mogućnost prevagnula da se odluče krenuti iz Knina. Međutim, kada je kolona ljudi krenula, svima je ubrzo postalo jasno da tu nikakvog stajanja i nikakvog povratka nema i da je to put u jednom smjeru. Da su ljudi uistinu znali da kreću na dugogodišnji put, za mnoge bez povratka, pitanje je koliko bi njih isto odlučili. I u raznim drugim mjestima, osim samog Knina, ljudi su svjedočili o sličnim pričama, samo su mjesta na koje se ljudi povlače bila druga.

Ja sam bio uvjeren da se povlačimo iz Knina samo do Zrmanje, dok Hrvatska vojska ne uđe u Knin, pa ćemo se vratiti svojim kućama. Pa ja, strastveni pušač, sam ušao u svoju spavaću sobu gdje sam imao šteku cigara, a pri polasku sam uzeo samo dvije kutije. Toliko sam bio siguran da sam za par dana nazad kući.

Kninjanin

Govoriti o odlasku stanovništva kao rezultatu akcije Oluja, a bez navođenja i nekih drugih dokaza koji su značajno kasnije postali poznati široj javnosti, jer su korišteni kao dokazni materijal u suđenju hrvatskim generalima pred Haaškim sudom, bilo bi nepotpuno. Svakako najvažniji od njih je transkript s razgovora hrvatskog vojnog i političkog vrha na Brijunima     31. 07. 1995. na kojem se pripremala akcija Oluja.

Jer, važno je da ti civili, da pođu, pa će onda i vojska, i kada kolone pođu, to djeluje psihološki jedni na druge…

Jedan letak ovako, znači opće rasulo, pobjeda Hrvatske vojske uz podršku svijeta itd. Srbi vi se već povlačite preko, itd., a mi vas pozivamo da se ne trebate povlačiti, mi vam jamčimo… Znači, na taj način im dati put, a jamčiti tobože građanska prava, itd.

Franjo Tuđman, na sastanku s hrvatskim vojnim vrhom

Na sastanku na Brijunima spominje se i sastanak u Ženevi na kojem su hrvatska i krajinska strana trebale nastaviti pregovarati o modificiranom planu Z4, koji bi definirao krajinsku autonomiju unutar RH, a koji je u prethodnom razdoblju krajinska strana već  jednom odbila.

Vrlo je jasno iz izjava predsjednika Tuđmana kako u Ženevu na pregovore šalje delegaciju isključivo kako bi prikrio zahuktale pripreme vojnog riješenja, koje je već spremno, i kako bi svijetu pokazao da je hrvatska strana i dalje spremna pregovarati.

Pregovori u Ženevi se odvijaju 03. 08. 1995. i nakon neuspjeha, hrvatska strana pokreće Oluju već sutradan rano ujutro. Zanimljivo je znati, međutim, kako brojni Kninjani potpuno svjesni bezizlaznosti situacije u kojoj se nalaze do dugo u noć 03. 08. 1995. čekaju vijesti o  rezultatima pregovora u Ženevi, kao jedinoj nadi za mirnim riješenjem. Prema iskazima više svjedoka, kasno u noći 03. 08. na Radio Kninu je objavljena vijest o uspješnim pregovorima u Ženevi što dovodi do veselja i slavlja među Kninjanima.

Žena i ja smo slušali Radio Knin do dugo u noć. Kad smo čuli da je prihvaćen sporazum Z4 ja nisam mogao vjerovati, čak sam otvorio i bocu vina da žena i ja nazdravimo prije spavanja.

Kninjanin

Ova kninska epizoda nikad do kraja nije razjašnjena, tako da se ni do danas ne zna tko i što stoji iza okrutne šale ili manipulacije, koja je Kninjanima ulila nadu u mogućnost mirnog završetka rata. Samo pet sati kasnije probudili su ih zvukovi granata, najavljujući uistinu kraj rata. No, ovaj nije bio miran.

Zločini nakon Oluje

Unatoč svim ovim kontroverzama oko odlaska Srba iz Knina i Hrvatske, jedna druga stvar ipak predstavlja najmračniju stranu vojne akcije Oluja. Tijekom same akcije i u mjesecima koji su uslijedili na području Dalmacije, Like, Korduna i Banije ubijeno je preko 600 srpskih civila koji su ostali vjerujući kako ništa nikome nisu skrivili i kako im se ništa neće dogoditi.

Na području koje danas administrativno čini Grad Knin, tokom same akcije i do kraja 1995. godine ubijeno je preko 100 civila, a na širem području koje je 1995. godine obuhvaćala  administrativna jedinca Knin, taj broj se penje na preko 200 civila. U ogromnom broju slučajeva, radi se o starijem stanovništvu koje nije aktivno sudjelovalo u borbenim aktivnostima. Samo u selu Golubić ubijeno je preko 20 civila, u Žagroviću preko 15 civila, u Plavnu preko 10 civila, na Vrbniku preko 10 civila… Nažalost, popis se nastavlja. Nema gotovo ni jednog sela u široj okolici Knina u kojem se nije dogodilo ni jedno ubojstvo.

Moja mati ubijena je 05. 08. oko 13 sati. Ja sam bio sto metara dalje. Sakriven iza vrbe. Vidio sam četrnaest vojnika HV-a. Čuo sam dva pucnja. Vidio sam da moram ići. Mater je ostala ležati mrtva. Imala je 82 godine. Ubili su je i još su joj odsjekli ruku. Dvadeset i pet dana na tom mjestu ležala je mrtva, onda su došli sa vrećama i pokopali je u kninsko groblje pod N.N. Šta je od nje ostalo, od silnih vrućina, pasa i svinja koji su lutali okolo, ne znam.

Sin žrtve ubijene u selu Golubić

Neki od najokrutnijih zločina dogodili su se u selima Uzdolje i zaseoku Grubori u selu Plavno, sve nadomak Knina.  U Uzdolju su naoružani muškarci skupili u selu osam civila, mahom starije osobe.

Naoružani muškarci zapovjedili su im da krenu prema asfaltiranoj cesti Knin – Drniš, a jedan od njih trojice u jednom je trenutku gurnuo jednog zarobljenika na zemlju i poderao mu isprave, kazavši da mu one više neće trebati. Nedugo zatim, jedan je od naoružanih muškaraca rekao: Hajde da ih dokrajčimo, ohladit će nam se janjetina. Okupivši ih sve na jednom mjestu, strijeljali su ih rafalima iz automatske puške. Ubijeno ih je sedmorica, dok je jedna ranjena osoba, naknadno uspjela pobjeći i kasnije svjedočiti o ovom zločinu.

U Gruborima nakon Oluje ostaje desetak mještana, uglavnom starijih osoba, koji nisu htjeli napustiti svoje kuće. U strahu, mnogi od njih noći ne provode u kućama nego spavaju po štalama i oko kuća. Hrvatska vojska u Plavno prvi put ulazi tek 08. 08. 1995. te po dolasku mještanima izdaje naređenje da 25. 08. 1995. dođu kod lokalne škole u svrhu popisivanja UNPROFOR-a, a u vezi odlaska u tadašnju SR Jugoslaviju ili ostanka u Hrvatskoj. Nekoliko mještana Grubora odlazeći 25. 08. do škole vidjelo je pripadnike Hrvatske vojske kako idu prema njihovom zaseoku.  Pola sata kasnije, iz Grubora se jasno vidio dim i čula se pucnjava. Kada se ovih sedam mještana vratilo, cijeli zaseok Grubori je bio u plamenu. Zatečeno je šestoro ubijenih mještana.

Došla sam do štale, jer se vidio dim odatle. Gorila je živa stoka, a ja sam dozivala muža Jovu. Pokraj ubijenih krava ležao je i moj muž, a grlo mu je bilo prerezano, a nedostajalo mu je pola lica. Bila sam u šoku i tražila pomoć. Otrčala sam u kuću Miloša Grubora, koji je bolestan ležao u krevetu. Našla sam ga na podu kuće, kako u pidžami leži u lokvi krvi, pored su bile čaure od metaka.

Mještanka Grubora

U nekim selima poput Gošića i Varivoda, grupna ubojstva civila događaju se gotovo dva mjeseca nakon službenog završetka akcije Oluja.

Uz odlazak stanovništva i ubojstva, Oluju i post-olujni period obilježava i pljačkanje i uništavanje imovine izbjeglih Srba. Na području zahvaćenom Olujom potpuno je uništeno i spaljeno preko 15 000 kuća i gospodarskih objekata, a u nekim selima radi se o potpuno  sistemskom uništavanju u kojem nije pošteđen ni jedan objekt. One kuće koje nisu uništene, pljačkane su u više navrata, gdje su se u početku uzimale najvrijednije stvari, a kasnije su se čupali kablovi iz zidova, skidali okviri vrata i prozora, pilali strujni stubovi, skidao crijep sa kuća, ukratko uzimalo se apsolutno sve što se moglo ponijeti. Brojni su iskazi i svjedočanstva o vojnicima koji sudjeluju u pljačkama, ali i civilima koji dolaze iz drugih hrvatskih mjesta u pljačkaške izlete.

Desetak dana nakon Oluje, kad smo izašli iz kampa, išao sam do sestrine kuće da vidim u kakvom je sve stanju i da pokupim neke dokumente i slike. Vidio sam da su vrata u kuću provaljena i da su ukradeni razni uređaji, a ostale stvari razbacane. U jednu sobu je bačena i bomba. Konoba je bila provaljena, a iz nje su uzeli pršute, ali su pancete i dalje bile tamo. Pa kakvo su ovo došlo vremena izobilja i kakvi su ovo lopovi, kad pršut uzmu, a pancetu neće, mislio sam se u sebi…?

Kninjanin

Haaško tužiteljstvo je sistemsko uništavanje srpske imovine promatralo neodvojivo povezano sa protjerivanjem stanovništva i zločinima koji su se dogodili, sve kako bi se Srbima u što je moguće većoj mjeri onemogućio povratak u Hrvatsku.

U dvadeset godina od operacije Oluja, hrvatsko pravosuđe je podiglo samo tri optužnice za ratne zločine nad krajinskim Srbima i to protiv ukupno sedmorice pripadnika hrvatskih vojnih i policijskih postrojbi. Suđenja su rezultirala jednom osuđujućom presudom, pet optuženih je uslijed nedostatka dokaza oslobođeno, a jedan postupak se ponavlja i još uvijek traje. Osim toga u procesu koji se pred Haaškim tribunalom vodio protiv hrvatskih generala, generali Gotovina i Markač su najprije jednoglasno proglašeni krivima i osuđeni na 24, odnosno 18 godina zatvora, da bi u žalbenom postupku, bez uvođenja ikakvih novih dokaza, obojica bili oslobođeni tijesnom većinom glasova sudskog vijeća (3:2). Žrtvama zločina počinjenih za vrijeme i nakon akcije Oluja ostaje da se pitaju kako je moguće da pravni stručnjaci na osnovu istih dokaza i istog prava mogu donijeti tako dijametralno suprotne zaključke. 1

Druga strana Oluje

Oluja ima i svoju drugu stranu. Za Kninjane koji su od 1991. do 1993. morali napustiti Knin, Oluja je značila mogućnost povratka svojim kućama u svoj grad. Za ljude u Hrvatskoj ona je značila kraj višegodišnjeg mučnog rata, jer je iza Oluje uslijedila mirna reintegracija hrvatskog Podunavlja. Danas se Oluja i službeno slavi kao simbolični kraj rata, a dan Oluje proglašen je Danom pobjede i domovinske zahvalnosti i Danom hrvatskih branitelja, a centralna proslava se odvija upravo u Kninu.

Za kninske Srbe pak, Oluja predstavlja tek početak teškog i mučnog perioda koji na neki način traje do danas. Njihov povratak bio je otežan birokratskim i administrativnim propisima donesenim od strane RH, neuspostavljanjem mjera sigurnosti i pravne države na tom dijelu teritorija, zakašnjelim i nepostojećim procesuiranjem ratnih zločina, sporim procesom povrata imovine i neučinkovitim programima povratka.

Sinergija svih navedenih elemenata i vojne akcije Oluja, rezultirala je trajnim iseljavanjem najvećeg dijela srpskog stanovništva sa petine hrvatskog teritorija, u mjeri od koje se srpska zajednica na ovom prostoru više nikad neće oporaviti.

 

1Podaci o suđenjima preuzeti sa stranica Documente – centra za suočavanje s prošlošću

© 2021 A MarketPress.com Theme