POČETAK?

Kada je tebi počeo rat? Je li počeo rušenjem prvog balvana na cestu u okolici Knina? Ili na Krvavi Uskrs na Plitvičkim jezerima? Nije valjda tek nakon sukoba i pogibije dvanaest hrvatskih policajaca u Borovom Selu? Možda ipak malo ranije? Možda kad si prvi put vidio da te kolege na poslu nekako hladno i distancirano pozdravljaju ili kad te prvi put prijatelj i poznanik zaobišao na cesti bez pozdrava,  iako te je zasigurno vidio? Kad ti je prvi put zazvonio telefon u gluho doba noći, a s druge strane se nije čuo ni glas ili još gore čula se mržnja i prijetnje? Ili kad su se na Radio Kninu počele puštati neke četničke pjesme koje nikad do tad nisi ni čuo? Možda, ipak, kad si prvi put u strahu stišala ton na svom radiju zato jer slušaš Radio Split? Kad se počelo gledati tko kupuje koje novine, dok su neki svoje širili da ih svi vide, a ti si svoje ipak prestala čitati na poslu jer ti nije bilo ugodno? Ili kad si prvi put počela viđati neke nepoznate ljude u različitim uniformama dok bauljaju po kninskim ulicama? Kad se prvi put počelo pričati tko je Srbin, a tko Hrvat i kad su ti kući prestali dolaziti neki ljudi koji su oduvijek dolazili? Možda kad ste na nedjeljnom ručku kod tvojih na televiziji gledali Tuđmana, a kod ženinih iduću nedjelju Miloševića? Kad si u školi rekao da si Hrvat i da navijaš za Hajduka, pa te srpski prijatelj držeći za noge izbacio kroz prozor uz glasno navijanje i podršku tvojih ostalih prijatelja? Ili kad je netko na ploči velikim slovima napisao Ovo je Srbija!? Ili tek sutra ujutro kad su ti roditelji rekli da se pakiraš i da morate napustiti Knin? Ili si ipak to sve nekako prihvaćao, uvjeren da će sve ipak proći, sve dok trafika tvog poznanika Hrvata nije dignuta u zrak po drugi put? I dok ti najbolji prijatelj Srbin nije rekao da je vrijeme da odeš?

Piše: Slaven Rašković

Koji god da je pravi odgovor, potpuno je jasno da se početkom turbulentnih događanja u Hrvatskoj početkom devedesetih kninski Hrvati nalaze u posebno teškoj situaciji. Međusobno potpaljujuće nacionalističko ludilo se ubrzano širi, a srpska strana tog ludila svoju bazu u Hrvatskoj razvija upravo u Kninu. Hrvati u Kninu se nalaze u situaciji u kojoj moraju odlučiti otići iz Knina ili maksimalno ispod radara nastaviti život u gradu u kojem više nisu dobrodošli.

Nije mene nitko direktno tjerao iz Knina jer sam Hrvatica, bar ne u početku. Ali je klima bila takva da si osjećao neprijatnost na svakom koraku. Na poslu su krenula poprijeko gledanja, suzdržaniji odnosi kolega, nije bilo više te srdačnosti. Odjednom si morao paziti što i s kim pričaš. Možda su se moji Kninjani ustezali u početku da mi kažu u lice – ti si Hrvatica, ovo više nije tvoj grad. Stekla sam osjećaj da to više nije naš Knin, grad koji pamtiš. Prijatelji Srbi, normalni, vidiš da im nije svejedno, ali ne mogu ni oni ništa, ni oni se ne pitaju. I njima će netko zaprijetiti jer pomažu Hrvatima. A opet, neke stare sugrađane više nisi mogao prepoznati. Nešto je ušlo u ljude i nitko nije garantirao da ti se neće nešto desiti jer si – Hrvatica.

Onda mi je na hodniku susjed iz zgrade rekao u prolazu – još ste tu, vidiš da vaši bježe iz grada? I to je bilo to. Onda smo muž i ja jedne noći prelomili. Zamjenili smo stan sa Srbima iz Šibenika i otišli iz Knina. Mi kao Hrvati u Krajini nismo imali šta da tražimo, a situacija je postajala sve gora.

Kninjanka

Već početkom 1991. godine u Kninu se počinju događati razne provokacije kninskih Hrvata, otkazi, prijetnje, zastrašivanja, pretraživanja stanova u potrazi za oružjem i radiostanicama i prve grupe Kninjana odlaze u ljeto 1991.

Knin je bio grad u kojem je bilo jako puno mješanih brakova. Vrag je prije gledao na to. Uzeli se, ja Hrvat žena Srpkinja. Kad je počeo rat, ja sam dobio otkaz na poslu, ukazala se prilika da zamjenimo stan u Biogradu i to je bilo to. Jer, Knin nije Knin ako u njemu nema Srba i Hrvata zajedno. Tada je politika bila nerealna i svako pametan je znao da neće izaći na dobro, ali ne možeš ti protiv usijanih glava. Znam Hrvate koji su ostali u Kninu za vrijeme rata, dosta njih. Njih su čuvali sugrađani, ali došlo je tu puno stranog svijeta, dragovoljaca iz Srbije… Nitko ti ne garantira da te neće pojesti mrak…

 Kninjanin

 

Među mlađom kninskom populacijom u to vrijeme, značajan događaj predstavlja hrvatski derbi , posljednji u sklopu Jugoslavenske prve nogometne lige koji su 27. 04. 1991. u Splitu odigrali Hajduk Split i Dinamo Zagreb. Sama utakmica je ovdje potpuno nebitna, ali pravi zaplet se događa na tribinama stadiona na Poljudu. Po prvi put na stadionu, među Hajdukovim navijačima je razvijena i zastava Torcida1 Knin. Povratkom Hajdukovih navijača u Knin (mahom Hrvata), u tom trenutku puno brojnija navijačka skupina Delije2 iz Knina počinju po gradu tražiti Hajdukove navijače, tući ih i prijetiti im.

Ovo je samo jedan od događaja koji inicira odlaske kninskih Hrvata, tih događaja i odlazaka je puno jer svaka stvar koja se događa u hrvatsko srpskom sukobu prelijeva se i na odnos prema kninskim Hrvatima.

Najveći broj Hrvata iz Knina ipak odlazi početkom  1993. godine, kada nakon sukoba hrvatskih i srpskih snaga oko Maslenice dolazi do posebnog pritiska na preostale kninske Hrvate koji, iako su i do tad preživjeli razne stvari, ipak napuštaju Knin. Iste godine, zapaljena jei uništena crkva Svetog Ante, prethodno devastirana 1991. Godine. Svetog Antu Padovanskog, prijeratnog zaštitnika grada, poštivali su i kninski pravoslavci, učestvujući u procesijamai  zavjetujući svoje potomke ovom svecu. Tim vise, devastacija ovog sakralnog objekta otkrila je novu ekstremnu krajnost i jasno je stavljeno do znanja šta tadašnji aktuelni Knin misli o svojim nesrpskim sugrađanima.

Otišli smo iz Knina 1993. nakon Maslenice. Dosta nas je ostalo u gradu tada. Nisu svi bili otišli, ali nije bilo pametno isticati na ulici ili uopće da si Hrvat. Živiš pod tenzijom, naizgled normalno, ali uvijek pod nekim teretom. Sve se misliš i iščekuješ da će proći. I onda, u prvom mjesecu 1993. Kad su se desili Ravni kotari, sve se odigralo munjevito. Srpske izbjeglice iz okoline Benkovca došli su u Knin i krenuli tražiti Hrvate kako bi im oteli kuće. Mislim da nas je tada najviše otišlo iz Knina. Na brzinu smo se popakirali i čekali u Vrpolju u sabirnom centru da nas prebaci Unprofor na hrvatsku teritoriju. Ljudi koji su 1991. otišli, prošli su dobro, većina je zamjenila kuće. Ali mi nismo imali vremena osim da spakiramo najosnovnije. Možda zamjeram susjedima Srbima što se nisu zauzeli tada za nas, što nisu spriječili da nas protjeraju kada smo već tu bili iako je započeo rat. U svom Kninu. To mi nikad neće biti jasna ta priča. Samo su nas pustili niz vodu. Do Oluje i povratka bio sam s obitelji u Solarisu.

 Kninjanin

Paradoksalno, u odnosu na važnost koju Knin zauzima u službenom i dominantnom narativu o ratu u Hrvatskoj, sve ono što se događalo kninskim Hrvatima ostaje jedno od najslabije istraženih i analiziranih ratnih iskustava. Kao da kninski Hrvati plaćaju cijenu toga da se način na koji govorimo o ratu treba održati što jednostavnijim i širokim masama razumljivijim, a u toj jednostavnoj priči Knin ima ulogu u slavlju i pobjedi. Za hrvatska teška iskustva, traume i boli u toj priči su rezervirana neka druga mjesta.

Valja se na kraju prisjetiti i izjave Kninjanina koji je svakako jedna od najodgovornijih osoba za sve nepravde i traume koje su se dogodile kninskim Hrvatima:

Izlazim pred ovaj Tribunal sa dubokim osjećajem sramote i kajanja. Dozvolio sam sebi da učestvujem u progonu najgore vrste protiv ljudi samo zato što su oni bili Hrvati, a ne Srbi. Nevini ljudi su bili proganjani, nevini ljudi su nasilno istjerani iz svojih kuća i nevini ljudi su ubijani. Čak i nakon šta sam saznao šta se dogodilo, ćutao sam o tome. Još gore, nastavio sam sa službom i kroz moje vlastite aktivnosti postajao lično odgovoran za nehumane postupke koji su pogodili nevine ljude.

Ostajem bez riječi kada treba da izrazim dubinu mog kajanja za ono što sam učinio i za uticaj moga greha na druge. Mogu samo da se nadam da iznoseći istinu, priznanjem krivice i izražavanjem moga kajanja, mogu poslužiti kao primer onima koji još vjeruju da takva nečovječna postupanja mogu ikada biti opravdana.

Samo istina može dati mogućnost srpskom narodu da se rastereti kolektivne sramote….

 Kninjanin Milan Babić,

prilikom priznanje krivnje pred Međunarodnim sudom za ratne zločine, počinjene na području bivše Jugoslavije u Den Haagu

Ni na koji način ne ulazeći u procjenu i analizu iskrenosti ovog priznanja krivnje i pokajanja, podsjetimo kako je Milan Babić sklopio nagodbu s Tužiteljstvom, priznao krivnju i  pristao svjedočiti u procesu koji se pred istim sudom odvijao protiv Slobodana Miloševića.

Milan Babić osuđen je na trinaest godina zatvora zbog zločina nad hrvatskim civilima. Dana 05. 03. 2006. u Den Haagu pronađen je mrtav u svojoj pritvorskoj ćeliji, a Sud je službeno potvrdio da se radi o samoubojstvu.

“Paradoksalno, u odnosu na važnost koju Knin zauzima u službenom i dominantnom narativu o ratu u Hrvatskoj, sve ono što se događalo kninskim Hrvatima ostaje jedno od najslabije istraženih i analiziranih ratnih iskustava. Kao da kninski Hrvati plaćaju cijenu toga da se način na koji govorimo o ratu treba održati što jednostavnijim i širokim masama razumljivijim, a u toj jednostavnoj priči Knin ima ulogu u slavlju i pobjedi. Za hrvatska teška iskustva, traume i boli u toj priči su rezervirana neka druga mjesta.”

 

1Torcida je navijačka skupina Hajduka iz Splita

2 Delije su navijačka skupina Crvene Zvezde iz Beograd

© 2021 A MarketPress.com Theme