NOSTALGIJA ILI ODGOVORNOST

Piše: Slaven Rašković

Za mnoge Kninjane, posebno one koji danas svoje dane ne provode na ulicama ovog grada,  Knin živi, uz sjećanja, isključivo u digitalnom svijetu.  U svijetu društvenih mreža, crno bijelih fotografija i razmjene anegdota i priča iz nekog ljepšeg i sretnijeg vremena. U svijetu nostalgije. Kako objasniti tako jaku potrebu za pripadanjem, ne realnom gradu, koji i dalje stoji na svom mjestu, nego zamišljenom gradu u kojem su živjeli neki drugi ljudi u nekom drugom (ljepšem) vremenu?

Lijepo je, naravno, vidjeti fotografiju svoje babe kako prodaje povrće na kninskoj pijaci, dok iza nje stoje pletene krošnje iz tvoga sela ili svoga dede kako ponosno pozira na parnoj lokomotivi, možda baš onoj koja je već godinama parkirana ispred Robne kuće. Kao da se nekako osjećamo bolje kad vidimo  konkretne dokaze kako su ti neki naši uistinu bili dio ovog grada i svoje živote gradili skupa s ovim gradom.

Međutim malo dublja analiza ovog nostalgičnog online fenomena otkriva nam ipak i neke druge stvari. Naime dvostruko paradoksalno, nostalgija je kao takva privlačna upravo zato što svi znamo da prošlost više nikad ne možemo vratiti, a bazira se na žaljenju za nečim što nikad uistinu nije postojalo, baš na takav način na koji se mi toga sjećamo.

Nostalgični svijet je svijet lijepih sjećanja i emocija, u pravilu lišen svih briga i negativnosti,  apsolutno uvijek puno bolji od stvarne prošlosti. Nostalgične priče nam u stvari puno više govore o našoj sadašnjosti nego o prošlosti. Sjećamo se, zamišljamo i težimo stvarima koje danas nemamo, pa bježimo u vrijeme u kojem vjerujemo da smo te stvari imali. Iz sadašnjosti u kojima se ne vidi perspektiva i nema nade za značajni napredak, nostalgično bježimo u vrijeme u kojem je postojala perspektiva i nada da stvari mogu biti bolje, a taj bijeg nije pokušaj povratka prošlosti, nego pokušaj da nam se vrati naša budućnost.

Pogrešno je dakle zaključivati išta o objektivnosti naše prošlosti na temelju nostalgičnih priča koje su potpuno isključujuće prema bolnim i teškim trenucima iz te iste prošlosti.

Međutim, obzirom na sve što nam se kao društvu dogodilo, postavlja se pitanje odgovornosti svih članova društva u preuzimanju djela tereta za ozbiljno i istinsko suočavanje s našom brutalnom prošlošću, a kako bi spriječili da se stvari koje smo preživjeli ikad više ponove.

Dok smo radili na stvaranju ove knjige, dominantan stav i komentari ljudi koje smo u Kninu sretali, mogu se svesti na: Ma zašto to radite? Pustite te teške teme, treba se okrenuti budućnosti, a ne stalno čačkati po tim osjetljivim stvarima. A zašto ne pišete o nekim lijepim i pozitivnim stvarima?

Uz potpuno uvažavanje frustracija koje proizlaze iz činjenica da se Knin isključivo stavlja u kontekst ratnih događanja i negativnosti, te poštovanje i podršku prema svima onima koji svoju energiju i rad ulažu u napredak ovog grada i bijeg iz onoga što mi u ovoj knjizi nazivamo Limbom, odgovorit ću citatom: Mi ne možemo više sebi priuštiti da uzimamo iz prošlosti ono što je bilo dobro i da ga jednostavno nazivamo svojim nasljeđem, a da odbacimo zlo i da o njemu mislimo jednostavno kao o mrtvom balastu koji će samo vrijeme sahraniti u zaboravu.1

Nema istinskog napretka za Knin uz ogroman teret i naslijeđe koje građani Knina kao društvena zajednica nose na svojim leđima, a koje se može skinuti isključivo otvorenim, uključujućim i iskrenim suočavanjem s onim što je ta društvena zajednica proživjela. Ovo nije ni jedini i sigurno nije najveći problem Knina danas i bavljenje ovim sigurno nije dovoljan, ali svakako predstavlja nužan uvjet daljnjeg razvoja zajednice.

Ova knjiga je pokušaj barem malog doprinosa u tom smjeru, da se najružnije i najteže stvari i događaji iz naše nedavne prošlosti popišu na jednom mjestu, utemeljeno na činjenicama i bez upiranja prstom. Događaji kao traume i ožiljci, a ne optužbe i zamjeranja. Nažalost, u knjizi su obrađeni samo neki najznačajniji događaji koji su značajno utjecali na živote velikog broja Kninjana. Međutim, individualni ožiljci koje su ti događaji i brojni ovdje nespomenuti, ostavili na svima nama, ostaju nešto s čim svi skupa živimo, ali i nastavljamo borbu za bijegom iz Limba jer: U limbu se ništa ne osjeća, i to je neosjećanje, to prazno, pusto proticanje, ali ne i oticanje bezličnog vremena ono što od avetinjskog tjesnaca između života i smrti čini užasavajući doživljaj. Do takve nepodnošljivosti doveden je on očajničkim trudom duše da se u nešto ipak uživi, uprkos zabrani nešto da osjeti.2

 

1 Hannah Arendt: Predgovor u knjizi Izvori totalitarizma, Feministička izdavačka kuća, Beograd, 1998

2 Borislav Pekić: Glas vapijućih iz Limba,  London 1989.

© 2021 A MarketPress.com Theme