NEGDJE IZMEĐU

Pravo da ti kažem, često se pitam zašto nam je sve ovo trebalo? Tolike godine rata i svega, da bi na kraju ti i ja sjedili u svom gradu kao stranci, iako smo po papirima i svemu, domaći. Nikad mi neće biti jasne stvari, da mi je onaj protiv koga sam ustao 1991. dao papire odmah po završetku rata, kao da ničeg nije bilo, a onaj koji me poveo u borbu, držao kao izbjeglicu bez ikakvih prava punih deset godina. ’Aj ti budi pametan u svemu tome. I sad, nigdje nisi pristao. Ni ovdje, ni tamo, ni preko. Ovdje si primljen, ali nisi prihvaćen, tamo nisi pristao, jer si isti po vjeri, ali drugačiji po svemu ostalom. Vanka si stranac. Imaš sve, ali u stvari nemaš ništa. Bar ne ono na šta si navikao. Stalno si negdje između, sve ti fali i nikako da se skrasiš, priča mi u cugu drugar, između dva srka ritualnog ispijanja kave u omiljenom kninskom kafiću. Jedan od onih koji je nestao iz grada tog olujnog jutra, avgusta devedeset i pete…

U ovoj misli, dragog bivšeg sugrađanina, kome je laknulo nakon ispovjedi, jer ga je dotična mučila i pritiskala, sublimiran je kompletan paradoks svega onoga što se događalo u tih pet godina, od trenutka kada je prvi balvan zaorao cestu dalmatinskog zaleđa, do posljednjeg traktora koji se uspeo uz Bulinu stranu, puta koji je za većinu ispao u jednom smjeru. Ako bi bili faktografske picajzle, ’ajde da kažemo, sve je počelo od trenutka velike proslave šesto godina Kosovskog boja održanog u dalmatinskom Kosovu. Teritorijalna i etnička koincidencija sa mitskim događajem iz prošlosti, koja nema apsolutno nikakve dodirne povjesne tačke sa skoro hiljadu kilometara udaljenom istoimenom lokacijom, ali inscenirana za ludilo u najavi, koje će zauvijek promjeniti živote i sudbinu svih nas.

Vratimo se, međutim, koju godinu prije svega toga. U doba zadovoljne, ušuškane provincije. Postojao je u Kninu sredinom osamdesetih, među mnogima i jedan muzički bend čiji su kreativni kapaciteti dobacivali daleko iznad mjesta gdje su nastali. Zvali su se Todor Todor i krasio ih je sjajan autorski pristup, intelektualno nadahnuti tekstovi uz muzički bekraund dostojan poređenja sa tada najznačajnijim neoromansiranim i post new wave bendovima, ne samo u Jugoslaviji nego i šire. Jedna od pjesama snimljenih na demo kaseti u Zagrebu, nosila je naziv Grad bez boja. Brzinski prepričano, u njoj se govori o tome kako se ljudi opijaju patetikom dok gledaju stare slike i kako bi ih trebalo baciti, dok grad bez boja umire. Poetski neoromantizam prožet depresijom kao kreativnim izrazom, otprilike. Ali, nekih trideset i kusur godina kasnije, dok preslušavam Grad bez boja, shvaćam koliko je pjesma vizionarski predvidjela ono što će doći koju godinu  kasnije i ono što će se preživljavati dvadeset i pet godina nakon završene ratne žurke. Opijanje patetikom dok se gledaju stare slike, tamo daleko, preko društvenih mreža u virtualnoj stvarnosti dok grad bez boja grca u samrtnom hropcu i neizbrisivim ožiljcima.

Knjiga pred vama svakako nije od onih koje se lako stvaraju. Ali je od onih koje trebate imati. Knjiga bez zavičajne patetike, samo pokušaj analize i popisivanja stvari koje su se zaista dogodile, a koje bi rado da zaboravimo i da se predamo uživanju opšte nemoći. Knjiga ožiljaka koja grebe po ranama. To joj je cilj. Suočavanje sa prošlošću, sa događajima koji su zauvijek promjenili sudbinu i život grada u kojem je počeo i završio se rat u Hrvatskoj. Studija slučaja u kojoj će se moći prepoznati svi oni gradovi na prostoru bivše Jugoslavije koji su iskusili sličnu sudbinu. Sudbinu života u limbu. Sretno!

Autori

 

© 2021 A MarketPress.com Theme