DEHUMANIZACIJA DRUGOGA

Tukli su ih nogama, šakama, gumenom palicom, kundakom od puške, drvenom drškom od motike, drvenim kolcem, palicom i drugim tvrdim predmetima, na nastale ozljede stavljali kuhinjsku sol, gasili žar cigareta u ustima, punu šaku kuhinjske soli stavljali im u usta, silili ih da žar cigareta i kuhinjsku sol progutaju, silili ih da jezikom operu pod od WC-a, da ustima kupe opuške od cigareta po dvorištu zatvora, silili su ih na oralni seks, na način da jedan drugome naizmjence stavljaju penis u usta, prijeteći im da će ih ubiti i odsjeći im penis ako to ne budu činili, što su oni u silnom strahu i činili, a uslijed čega je kod imenovanih civilnih osoba i ratnih zarobljenika, zbog zadobivenih teških tjelesnih ozljeda, kao na primjer prijeloma kostiju, unutarnjeg krvarenja, raznih drugih tjelesnih ozljeda, nastalo trajno oštećenje tjelesnog i mentalnog zdravlja, te trajna invalidnost.

Odlomak iz presude Županijskog suda u Šibeniku u predmetu protiv Saše Počuče, jednog od čuvara u Staroj bolnici u Kninu tokom rata.

Piše: Slaven Rašković

Tokom rata u Hrvatskoj, u Kninu je postojalo nekoliko lokacija korištenih kao mjesta zatočenja zarobljenih hrvatskih vojnika i civila. Zarobljenici su držani na Tvrđavi, u Južnoj kasarni, selu Golubić u okviru vojnog trening kampa Dragana Vasiljkovića (kapetana Dragana), povremeno u prostorijama u sklopu Policijske stanice u Kninu i u zgradi stare bolnice.

Kninska Tvrđava iz devetog vijeka, kao jedna od najvećih i najbolje očuvanih tvrđava ne samo u Hrvatskoj nego i u Europi, predstavlja najznačajniji kulturni objekt grada Knina, ali i nešto što je neodvojivo povezano sa identitetom svakog Kninjanina i Kninjanke. Posjete Tvrđavi sa svakim gostom koji svrati u Knin, gomila različitih individualnih iskustava od dječjeg igranja i penjanja po Tvrđavi, do prvih koncerata, poljubaca, popijenih piva i ilegalnih ulazaka na Tvrđavu preko sajle i preko zidova, samo su neka od sjećanja koja čine sastavni dio svakog  odrastanja i života u Kninu.

Međutim u ljeto 1991. Tvrđava zatvara vrata svojim sugrađanima, dok se Barutana, jedan od objekata unutar nje koristi za zatvaranje i mučenje zarobljenih hrvatskih civila i vojnika. Prema dostupnim podacima i svjedočanstvima u sklopu Tvrđave, u jednoj prostoriji je u krajnje nehumanim uvjetima držano zatvorenima najmanje devet zarobljenih hrvatskih vojnika i civila, koji su na različite načine mučeni i premlaćivani. Nakon, oko mjesec dana boravka u tom improviziranom zatvoru, dio zatvorenika je pušten na slobodu, a dio prebačen u zgradu Stare bolnice.

Iako je prenamjenom krajinskih vlasti zgrada Stare bolnice u Kninu postala Okružni zatvor, što je trebalo dati legalnost tom objektu, načinom tretmana zatvorenika unutar nje, ali i svojom svrhom ova lokacija je svakako zaslužila da se na nju referira kao na logor te predstavlja objekt kroz koji je prošao najveći broj hrvatskih zatvorenika.

Čitajući navode teško zamislivog ponašanja s početka ovog teksta, koja za jedini cilj imaju     apsolutnu dehumanizaciju zatvorenika, kao personifikacije drugoga, teško je ne zapitati se što je moglo dovesti do toga da se dojučerašnji susjedi, kumovi, kolege i prijatelji preko noći počnu tretirati kao da nisu ljudi?

Jednostavan i nedovoljan odgovor je da svaki sistem u situaciji konflikta u svojim prvim redovima koristi pripadnike najgoreg sloja koji možemo pronaći u svakom društvu, dakle razne kriminalce i ljude izopačenih moralnih vrijednosti, koje je lako instruirati za obračun s bilo kojim protivnicima sistema i koji će taj obračun odraditi tretirajući ljude na brutalne načine.

Međutim pravo je pitanje kako je moguće stvoriti društvenu situacija u kojoj većina stanovništva prihvaća sa odobravanjem ili ravnodušnošću nasilje koje se vrši nad određenim narodom ili skupinom ljudi, te time indirektno sudjeluje u tom nasilju?! Jer ne treba zaboraviti, pored čuvara koji su svakodnevno sudjelovali u najrazličitijim mučenjima zatvorenika, neki Kninjani i njihovi gosti ulazili su u zatvor i maltretirali zatvorenike, a u brojnim navratima su kninska djeca stajala ispred zatvora gađajući kamenjem u zatvorenike i vrijeđajući ih.

Odgovor na ovo pitanje leži u činjenici da sistem kao osnovni alat borbe, u cilju desenzibilizacije većine prema patnjama manjine, mora u potpunosti ukinuti empatiju, a to se postiže potpunom dehumanizacijom drugoga.

Dehumanizacija kao poricanje ljudskosti i uskraćivanje osnovnih ljudskih prava određenom pojedincu ili skupini ljudi, na temelju određenih osobina koje  pojedinac ili skupina posjeduju, a pomoću različitih represivnih metoda, sve kako bi se onemogućila bilo kakva pomoć skupini nad kojom se vrši teror.

Važno je ovdje napomenuti kako je većina hrvatskih zatvorenika kroz Staru bolnicu prošla 1991. i 1992. godine, dok je taj broj značajno smanjio prema kraju rata kao i da su najgori tretman zatvorenici proživjeli na početku rata. Kasnije su u Staroj bolnici bili zatvoreni i Srbi od kojih su neki bili zaduženi da se brinu za sigurnost hrvatskih zatvorenika, a neki čuvari u Staroj bolnici su se prema hrvatskim zatvorenicima odnosili humano i s poštovanjem, o čemu su sami zatvorenici svjedočili nakon završetka rata.

Dubina moralnog sloma zajednice

Ukupan broj zatvorenika koji su prošli kroz kninska mjesta zatočenja ni do danas nije precizno utvrđen, ali se na osnovu dostupnih izvora i svjedočenja može zaključiti da se sigurno  radi o nekoliko stotina ljudi. Iako je neosporno da su neki ljudi izgubili svoj život od direktnih i indirektnih posljedica boravka u Staroj bolnici, ni taj broj do danas nije precizno utvrđen.

Najrazličitije vrste mučenja, zlostavljanja i nehumanog tretmana zatvorenika, u logorima koji su postojali ne samo u Kninu nego i u drugim mjestima na području tadašnje Krajine, skupa sa različitim drugim kršenjima ljudskih prava Hrvata, trebale su dovesti do atmosfere u kojima je hrvatskom stanovništvu bilo jasno da mora napustiti to područje.

No vratimo se na trenutak na činjenicu da su logori oformljeni za dojučerašnje susjede, kumove, kolege i prijatelje s kojima se dijelio isti životni prostor. Nije li upravo potreba za logorima u stvari potreba za uništavanjem sličnosti, a ne kako se to najčešće interpretira, ukazivanje na razlike između mučitelja i žrtava? Nacionalističke mašinerije nas intenzivno  tijekom ratova devedesetih, ali i uporno sve do danas, žele uvjeriti kako su ratovi i sukobi na ovim prostorima posljedica velikih vjekovnih i nepomirljivih razlika među narodima (koji koriste isti jezik i dijele istu kulturu), dok je istina upravo suprotna.

Najveća opasnost za svaki od tih pojedinačnih nacionalizama je upravo bliskost i sličnost među narodima i zajednicama na ovom prostoru, koja je tolika da se distanca među njima morala umjetno stvarati uz ulaganje ogromne energije u dokazivanje da su oni drugi uistinu drugi. Nažalost, stvaranje te distance manifestiralo se kroz masovna najteža kršenje ljudskih prava, kakva u Europi nisu zabilježena od Drugog svjetskog rata, čega je i Stara bolnica u Kninu neizostavan mučan dio.

I na kraju, pisati o Staroj bolnici i Tvrđavi u Kninu u ovom kontekstu, a ne osvrnuti se na simbo liku koja proizlazi iz korištenja bolnice i glavnog kulturnog simbola grada kao logora, značilo bi propustiti ukazati na još jedan element ove priče koji dokazuje nužnost uništavanja sličnosti pod svaku cijenu. Razlozi izbora Stare bolnice i Tvrđave kao lokacija zatočenja su vrlo banalni i pragmatični, a tiču se prikladnosti lokacija i fizičkog prostora. Međutim, činjenica da su kao mjesto zatvaranja i mučenja Hrvata u Kninu, izabrani prostor u kojem su svoj prvi zrak udahnule generacije i generacije Kninjana svih vrsta i oblika te lokacija, koja je dio identiteta i sjećanja svakog Kninjanina, najbolje oslikava dubinu moralnog sloma društvene zajednice.

© 2021 A MarketPress.com Theme