CVIJET U KRŠU

Bila je to uporna i teška četverogodišnja borba na kraju koje smo slavili pobjedu i povijest se još jednom ponovila, da smo baš ovdje, pod ovom utvrdom zadali jedan od odlučujućih poraza našem neprijatelju…

Da bi se narod Knina odužio svima onima koji su pali u bitci za oslobođenje ovog dijela rodne grude, a kroz njih i onima koji su pali kroz stoljeća u borbi za našu postojanost i slobodu, podigao je veličanstven spomenik… Svojim oblikom i veličinom, svojom simbolikom spomenik evocira uspomenu na dane naše slavne prošlosti, žrtve koje su pale za oslobođenje Knina, a u isto vrijeme prenosi poruku budućim pokoljenjima. On nam govori o herojskoj i mučeničkoj prošlosti ovog grada, o junacima koji su nikli na ovoj grudi i za njeno oslobođenje prolili svoju krv, kao i borcima koji su došli da pomognu, pobjede i poginu…

Svi će oni kroz ovaj spomenik biti vječno s nama i uvijek nas podsjećati.

 Iz službene brošure izdane za otvaranja spomenika pobjedi u Kninu Oluja 95.

05.08.2011.

Piše: Slaven Rašković

Društveno sjećanje, općenito, a posebno sjećanje na nasilnu i konfliktnu prošlost, bazira se na interpretaciji te prošlosti, a spomenici i memorijali predstavljaju materijalne objekte u javnom prostoru  koji služe za čuvanje i komunikaciju dominantnih interpretacija onoga što se tom društvu dogodilo. Kontrolom i  organizacijom javnog prostora, čega su spomenici i memorijali važan dio, društvene elite biraju koje poruke će se slati i na koji način, gdje se, doslovno, odabirom boja, materijala, oblika, tekstura, oblikuje i društveno sjećanje. U ovo naše doba modernih nacionalnih država, ove interpretacije i poruke se kreiraju na nivoima tih država, a onda spuštaju na nivo lokalnih zajednica. Sve lokalne zajednice imaju odgovornost za pričanje onog što nam se dogodilo, ali jasno je da svaka od tih zajednica nema jednaku simboličku težinu ni ulogu u toj priči.

Dominantni narativ o ratu u Hrvatskoj u potpunosti je izgrađen oko dva ključna simbola, možda na prvi pogled suprotstavljena i isključujuća, ali istovremeno memorijalistički veoma zahvalna. S jedne strane je Vukovar, grad  koji je najviše stradao u ratu i u kojem je ubijeno najviše ljudi u Hrvatskoj, koji predstavlja simbol žrtve i svake godine se obilježava na dan pada grada 18.11., a s druge strane je Knin kao simbol pobjede koji se slavi na dan ulaska Hrvatske vojske u Knin tokom akcije Oluja, 05. 08. Gotovo sve prakse kulture sjećanja u Hrvatskoj mogu se raščlaniti i razumjeti imajući u vidu ova dva ključa.

Razumljivo je stoga kako je simboliku pobjede trebalo na neki reprezentativni način materijalizirati i fokusirati na prostoru Knina, kako bi brojni turisti i hodočasnici, koji dođu u grad, manje više isključivo taj jedan dan u godini, imali na jednoj lokaciji koncentrat te simbolike. To se i dogodilo 2011. godine kada je na centralnom kninskom trgu otvoren Spomenik hrvatskoj pobjedi Oluja 95.

Spomenik sa slavolukom, koji u jednom dijelu sadrži kapelicu sa stiliziranim križem i svijećama je u obliku slova V čime se simbolizira pobjeda (Victory) u ratu i Oluji. Spomenička skulptura izrađena je od posebne aluminijske legure od koje je izrađen i stilizirani križ, a slavoluk je od posebno obrađenog betona. Na zasebnim staklenim i kamenim pločama ugravirani su tekstovi o svim ratnim jedinicama koje su sudjelovale u Oluji, a osim o Oluji na samom spomeniku se može informirati i o svim drugim važnim akcijama Hrvatske vojske poput Bljeska, Zime, Maslinice… U postolju spomenika ugravirana su imena svih hrvatskih branitelja koji su poginuli u Oluji.

Estetskom i umjetničkom vrijednošću spomenika se ovdje nećemo baviti, no pitanje koje je važno otvoriti je na koje načine se poruke koje spomenik odašilje vrednuju i interpretiraju od strane različitih članova zajednice, koji imaju potpuno različito individualno iskustvo koje im potencijalno onemogućuje identificiranje s takvim spomenikom i njegovo prisvajanje kao svoga. U konkretnom slučaju, iskustvo Oluje za većinu Srba u Kninu značajno se razlikuje od priče koju nam o Oluji priča spomenik u Kninu.  Ovo apsolutno ne predstavlja posebnost Knina ni konkretnog spomenika, ali ukazuje na važnost promišljanja kako se i na koji se način memorijalizacija rata u Kninu može nadograditi i upotpuniti elementima koji u prostoru javne memorije reprezentiraju  i drukčija grupna i individualna iskustva.

Rušenje spomenika oslobodiocima Knina

Petnaestak godina prije i samo nekoliko stotina metara dalje, 1996. godine, tada relativno malobrojne Kninjane iznenadila je jaka detonacija, od koje su na kućama neposredno ispod Kninske tvrđave i brda Spas popucala prozorska stakla, a krovove je zasula kiša nečeg za što su u prvi tren mislili da je kamenje, ali se uskoro ispostavilo da su dijelovi Spomenika Oslobodiocima Knina. Spomenika koji se od 1969. godine visoko uzdizao na brdu Spas, dominirajući skupa s Tvrđavom, vizurom Knina.

Radi se o spomeniku kojim se obilježava jedna od najvećih bitaka u Drugom svjetskom ratu u Dalmaciji, Kninska bitka, koja se vodila krajem 1944. i u kojoj je u četrdesetak dana poginulo gotovo 700 partizana i nekoliko puta više njemačkih vojnika i njihovih podržavatelja. S partizanske strane u borbi je sudjelovao VIII korpus Narodnosolobodlilačke vojske Jugoslavije. U partizanskim redovima borili su se borci različitih naroda i narodnosti, ali u ovoj konkretnoj bitci, najbrojniji su bili Hrvati i među poginulim partizanima je bilo najviše Hrvata.

Sam spomenik predstavlja cvijet koji se u kršu uzdiže i simbolizira neuništivost života, slobodu i pobjedu. Latice spomenika, odnosno betonske grede usmjerene su u svim pravcima iz kojih su došli borci koji su poginuli u Kninskoj bitci. Podnožje spomenika predstavljaju ukrštene grede od betona, na koje su naslonjene 4 reljefne ploče sa slikama koje prikazuju život naroda u kninskom kraju, ali i partizansku borbu protiv neprijatelja. Estetskom i umjetničkom vrijednošću ovog spomenika se također nećemo baviti, ali pokušajmo sagledati širi kontekst u kojem se događa rušenje ovog spomenika.

Rušenje Spomenika Oslobodiocima Knina predstavlja kninski doprinos kampanji uništenja antifašističkih spomenika u čitavoj Hrvatskoj, ali i drugim državama bivše SFRJ, u kojoj je samo u Hrvatskoj srušeno oko 3.000 različitih spomenika i memorijala. Neosporna je činjenica kako je rušenje kninskog spomenika, kao i većine ostalih osmišljeno i implementirano uz podršku tadašnje hrvatske političke elite.

Masovnost  fenomena, kao i kompleksnost i zahtjevnost nekih od poduhvata rušenja, pri čemu je korištena ozbiljna mašinerija i velike količine eksploziva, jednostavno ne dopuštaju mogućnost da se radi o pojedinačnim ekscesima već o značajno organiziranijem. Skoro pa potpuni izostanak kaznenih postupaka i presuda kojima bi počinitelji ovih dijela bili kažnjeni dodatno potvrđuje ovu tezu.

Pa dobro, razumljivo je valjda da se promjenom društveno-političkog režima novi režim obračunava sa starim. Nove su vrijednosti, nove su poruke, a stari prenosioci memorijalnih poruka u javnom prostoru jednostavno postaju neadekvatni, nepoželjni,  opasni i potrebno ih je ukloniti. Rušenje spomenika predstavlja tako jedan od najlakših način za obračun sa starim režimom i pri tome se u potpunosti zanemaruju pozitivne vrijednosti i poruke koje su ti spomenici sadržavali i prenosili. Antifašističkim spomenicima dodjeljuju se poruke velikosrpstva, totalitarizma, ugnjetavanja svega hrvatskog, svih zala komunističkog režima i slično.

Ali možda i najopasniji sadržaj koji ti spomenici nose je bratstvo i jedinstvo. Kako dozvoliti postojanje spomenika koji govori o zajedničkoj borbi Hrvata i Srba protiv zajedničkog neprijatelja u trenutku u kojem Srbi na području tadašnje Krajine vrše etničko čišćenje nad Hrvatima. Gdje cilj aktivnosti nije samo udarac na fizički integritet već pokušaj potpunog uništavanja i zatiranja kulturnog i duhovnog identiteta jedne grupe s nekog prostora, kao da ta grupa nije stoljećima taj prostor nastanjivala i obogaćivala. Na području pod srpskom kontrolom na udaru se nalaze svi spomenici i drugi nositelji kulturnog identiteta hrvatskog naroda.

I dok bijesni uništavanje hrvatske kulturne baštine istovremeno se na području pod kontrolom hrvatskih vlasti, događa sustavno uništavanje manjinske, srpske baštine u Hrvatskoj. Plan tadašnjih hrvatskih političkih elita je sistemsko brisanje srpskog identiteta iz hrvatskog prostora, jer se on više ne smatra bogatstvom  i dokazom višestoljetnog suživota, već opasnim sadržajem za kojeg nema mjesta u procesu nove izgradnje hrvatskog nacionalnog bića. Ni danas se s ovom mračnom stranom rata za svoju državu, Hrvatska nije na pravi način suočila, niti su uništeni objekti pronašli svoje staro mjesto u bogatstvu hrvatske kulture.

U ovom kontekstu treba promatrati i rušenje antifašističkih spomenika, pa i samog Spomenika Oslobodiocima Knina, koji je u velikoj mjeri posvećen Hrvatima koji su se borili i poginuli za slobodu svoje zemlje.

I bez obzira na apsolutnu inflaciju tih spomenika u bivšem režimu i na upitan omjer umjetničke u odnosu na propagandnu vrijednost za neke od njih, sigurno su postojali i drugi načini za premještanje tih spomenika ili njihovo smještanje u prostore muzeja.

Unatoč raznim inicijativama za obnovom Spomenika Oslobodiocima Knina, nekako se čini da on upravo u ovakvom stanju u kakvom se nalazi najbolje prenosi svoju poruku u vremenu u kojem živimo.

A sad se vratite na početak ovog teksta i još jednom pročitajte uvodni citat, ali ovaj put u posjedu prave informacije o izvoru iz kojeg je taj citat preuzet. Naime, nije istina je da je to dio brošure tiskane za otvaranje spomenika hrvatskoj pobjedi Oluja 95, radi se o citatu koji je preuzet iz brošure o Spomeniku Oslobodiocima Knina koji je izdao Savez boraca NOR-a općine Knin.

 

 

© 2021 A MarketPress.com Theme